Neprekinuti ciklus života

Dok se zbrajaju štete nezabilježenih poplava u Veneciji, saznajemo da je najslavnija operna kuća u gradu na laguni, legendarni La Fenice, zasad u dobru stanju. Voda je zahvatila tek kontrolnu sobu s električnim i protupožarnim instalacijama, zbog čega je otkazano nekoliko predstava. Jedna od najvećih i najslavnijih opernih kuća na svijetu svoje ime (feniks) duguje „rađanju” doslovno iz pepela nakon tri velika požara. Posljednji je bio ne tako davne 1996, nakon čega je kazalište vraćeno u pogon tek 2004, otkad neprekidno djeluje do danas. No ako nije vatra, onda je svakako voda stalni problem scene na kojoj su svjetlo dana ugledali primjerice Verdijevi operni hitovi poput Traviate i Rigoletta. Ali u većini godine raspored se u veličanstvenoj baroknoj zgradi s visokim stubištem slijedi uredno, kako je to bilo i početkom ove sezone, s bezvremenskom predstavom Madame Butterfly Giacoma Puccinija.

Filozofski koncept scenografije Mariko Mori: polegnuta osmica beskonačnosti u obliku Möbiusove trake / Snimio Michele Crosera                               

Potresna priča o japanskoj gejši i njezinoj ljubavi prema američkome mornaričkome časniku u sasvim netipičnoj inačici dodaje spomenutim osnovnim elementima još i zrak i zemlju. Zrak je vidljiv u beskonačnoj praznini bijele pozornice pogodne za čudesne rasvjetne efekte, dok uzemljenje u neupitno japansko tlo ipak sugeriraju tri ovalna kamena u prvom činu i srebrni bonsai u drugom činu, kao i sitni koraci pjevačica.

Predstava koja sasvim odudara od uobičajenih inscenacija ovoga popularnog opernog naslova, pa i od onih kakve se trenutačno mogu vidjeti u Rijeci i Zagrebu, djelo je japanske likovne umjetnice Mariko Mori i suradnje kazališta s likovnim dijelom festivalske organizacije Bijenale u Veneciji. Nakon što je višestruko izlagala na Bijenalu, povjereno joj je da za novu produkciju opere godine 2013. dizajnira scenografiju i kostime, a Mariko Mori svoj je likovni i filozofski koncept uvela u svijet kazališta. Ogoljela je mizanscenu od svih vremenskih i prostornih određenja (premda su joj vjerojatno promaknula spomenuta tri iz zapadnjačkog gledišta prepoznatljiva istočnjačka elementa) te priču smjestila na golemo prazno bijelo platno čija praznina naglašava samoću napuštene Cio Cio San.

Pokretni su elementi scenografije tri kamena koja simboliziraju novi dom mladenaca, golemi 8-metarski predmet u obliku Möbiusove trake koja u polegnutoj osmici djeluje poput znaka beskonačnosti (u prvom činu visi sa stropa, a u drugom se spušta na scenu), kao i mali stakleni krug kao molitveni odar. Kao što su sve to elementi njezinih umjetničkih radova izloženih u galerijama suvremene umjetnosti diljem svijeta, pa tako i Guggenheima i MOMA-e u New Yorku gdje živi, tako i kostimi kao da su preuzeti iz njezina ormara – mahom bijeli jednostavni krojevi u stilu retrofuturističkog filmskog seta. Nježne pastelne boje iz sedefastih odsjaja kreću se u svjetlu i kostimima japanskih sudionika svadbene svečanosti.

Cio Cio Sanin svadbeni plašt svijetlo je ružičast sa zlatnim krilima na ramenima i šljokičastim rubovima, koji kao da se ljeskaju u iskričavim motivima orkestralne partiture. Španjolski redatelj Àlex Rigola, koji je u doba stvaranja predstave bio umjetnički voditelj venecijanskoga kazališnog Bijenala i ovo mu je prvi izlet u opernu režiju. Ponovit će ga još samo s Ukletim Holandezom u Barceloni i Madridu, minimalističkim redateljskim oblikovanjem glume i pokreta dodatno je naglasio dominaciju scenografije i kostima. Očišćena od standarda i stereotipa uobičajenih prikaza, Butterfly u ovako svježem prozračnom izdanju iskonski odražava filozofiju zen-budizma pa čak i doslovno u trenutku samoubojstva junakinju pretvara u novorođenu leptiricu koja se pridružuje svome jatu, što u posljednjim taktovima opere naglašavaju Pinkertonovi završni zazivi „Butterfly!”.

Kako je to i u većini predstava novijeg datuma slučaj, u trenutku intermezza između 2. i 3. čina nastupa videoprojekcija, gdje redatelj junakinju smješta pred dokumentaristički prikaz putovanja svemirom i sudara galaksija. Što je najvažnije, sve to ističe dramu i ljepotu Puccinijeve glazbe u prvi plan: precizni orkestar u šarenilu boja do detalja je na predstavi 3. listopada pratio geste dirigenta Danielea Callegarija, kojemu ne promiče nijedna agogička nijansa vokalnih solista što ih predvodi južnokorejska sopranistica predivnih zapjeva Vittoria Yeo. U ulozi Pinkertona doživjeli smo srčanog tenora topla tona, Stefana La Collu, koji je u trenutku premijere ove predstave bio u Zagrebu i pjevao Manrica u bivšoj inscenaciji Verdijeva Trubadura. Tipično pučinijevski glasovi su i Talijani Manuela Custer (mezzosopran) i Luca Grassi (bariton) kao sjajni Suzuki i konzul Sharpless. Akustičko-režijska intervencija u libreto, koja se nekomu može ili ne mora svidjeti, jest u zboru koji mumlja (Puccini ga traži iza scene), koji u prizoru intermezza ulazi u gledalište, okružujući publiku u koncertnim svečanim crnim odorama, što bitno mijenja boju glazbe i ozračje noći, ali se uklapa u izvrnutu rukavicu prikaza opernih konvencija.